Bavljenje temom transliteracije na relaciji ruskoga i hrvatskoga staro je gotovo koliko i kontakti među tim dvama jezicima. Lingvistička razmatranja transliteracije kao prijenosa jednoga slovnog sustava, u ovom slučaju ćirilice, u drugi slovni sustav, u ovom slučaju u latinicu, većinom su se paralelno odvijala uz proučavanje transkripcije, odnosno bilježenja izgovora riječi iz stranog jezika (ovdje ruskoga) posebnim sustavom znakova. Iznalazila su se kompromisna rješenja pa tako transliteracija i transkripcija (što se latiničnog zapisa ruskih vlastitih imena i toponima tiče) u hrvatskim tekstovima danas žive u svojevrsnoj simbiozi. Taj njihov hibrid rezultira nizom nejasnoća za korisnika neupućenog u čarolije i zamke ruskoga fonološkog sustava. A kakve to reperkusije ima u prevođenju administrativno-pravnih tekstova i koje potencijalne opasnosti kriju greške načinjene prilikom preslovljavanja? Odgovore na postavljeno pitanje te ostale nejasnoće skrivene u Pandorinoj kutiji nazvanoj „romanizacija ruskoga jezika“ otkrit ćemo i razjasniti u okviru ove radionice.